Prošlo je 25 godina od osnivanja Srpskog narodnog vijeća (SNV-a), utemeljenog samo godinu dana nakon hrvatsko-srpskog pakta za mir. U tih 25 godina mnogo se toga promijenilo s Hrvatskom i sa Srbima: Srbi su u njoj obnovili svoj politički život i ustanovili regionalnu i nacionalnu manjinsku samoupravu, a Hrvatska je postavila osnove za normalizaciju odnosa sa Srbijom i za svoj evroatlantski put; Srbi su se uz ogromne teškoće vraćali u svoje razorene i zaposjednute domove i stvarali pretpostavke za ekonomsku održivost svojeg povratka, a Hrvatska je jednako teško stvarala pretpostavke za to, kao i za atmosferu međuetničkog povjerenja i tolerancije.
Prošlo je 20 godina otkako su Hrvatska i Srbi stvorili savez za Evropu. U tih 20 godina mnogo se toga promijenilo i s Hrvatskom i sa Srbima: Srbima je vraćana njihova imovina i obnavljane su njihove kuće, a Hrvatska je obnavljala svoje devastirane državne institucije, upoznavala evropske i svoje prilagođavala njima; Srbi su jačali svoju participaciju u hrvatskim institucijama, a Hrvatska je jačala svoje kapacitete za participaciju u evropskim institucijama.
Prije 15 godina održana je prva Majska ili Velika skupština Srpskog narodnog vijeća. U tih 15 godina mnogo se toga promijenilo i s Hrvatskom i sa Srbima: Srbi su osnaživali lokalne samouprave u kojima su živjeli, teško obnavljali komunalnu infrastrukturu i svoje lokalne ekonomije, a Hrvatska je osnaživala kapacitete apsorpcije pretpristupnih fondova te ubrzavala reforme pravosudnih institucija i vladavine prava; Srbi su pomagali u unapređenju odnosa između Hrvatske i Srbije, a Hrvatska je sklapala sporazume o suradnji sa Srbijom, zajedno s izjavama o neometanju jedna druge na evropskom putu.
Ove će godine biti 10 godina od prijema Hrvatske u punopravno članstvo Evropske unije (EU). U tih 10 godina mnogo se toga promijenilo i s Hrvatskom i sa Srbima: Srbi su se počeli susretati s politikama njihova isključivanja iz saveza za Evropu, a u Hrvatskoj se sve više obnavljala retorika ratnih devedesetih i širio govor mržnje prema Srbima, drugim manjinama i lijevo-liberalnim politikama; Srbi su odlučili nepodržati takvu hrvatsku politiku, a takva hrvatska politika odlučila je dodatno hostilizirati Srbe i dovoditi u pitanje autonomiju njihova političkog i kulturnog organiziranja i djelovanja.
Prije više od 5 godina Hrvatska i Srbi obnovili su svojevrstan savez za Evropu. U tih 5 godina mnogo se toga promijenilo i s Hrvatskom i sa Srbima: Srbi su obnovili svoju političku, ekonomsku i kulturnu participaciju, a Hrvatska je obnovila svoju potpuniju participaciju u Evropskoj uniji i dublju integraciju u nju; Srbi su napravili dodatan iskorak prema politici pomirenja i uklanjanju govora mržnje iz javnog prostora, a Hrvatska je napravila završni korak u pristupanju europodručju i šengenskom području.
Toliko u glavnim tačkama i grubim crtama o naših četvrt vijeka.
Hrvatska i Srbi, danas i sutra, stoje pred sljedećim izazovima: Kako ojačati savez za Hrvatsku, funkcionalnu i pravednu, prosperitetnu i s drugima ravnopravnu državu, a ne oslabiti savez za EU, ne ojačati nacionalizam i pseudosuverenizam? Kako podržati ubrzanje evropeizacije ostatka zemalja nečlanica na zapadnom Balkanu, naročito Srbije i BiH, a ne usporiti savez za Hrvatsku? I gdje su u svemu tome Srbi i njihovi specifični izazovi?
Premda je broj Srba u Hrvatskoj smanjen na 124 000 i premda su, kao što smo vidjeli u proteklih 25 godina, zajedno s pripadnicima drugih nacionalnih manjina, sudjelovali u ostvarivanju njezinih strateških nacionalnih interesa, za Hrvatsku je i dalje ozbiljan izazov potpuno prihvaćanje i priznavanje Srba u vjerskom, kulturnom, obrazovnom, jezičnom, ekonomskom i političkom smislu.
Govor netolerancije i govor mržnje, kao i otvoreno manifestiranje neprijateljstva prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC-u), političkim predstavnicima Srba, ćiriličnom pismu i sjećanju na historijsko stradanje Srba u vrijeme Nezavisne države Hrvatske, ozbiljni su izvori njihovih strahova i osjećaja neslobode u iskazivanju pripadnosti srpskom narodu i njezinu prenošenju na mlade naraštaje. Vlada i predstavnici Srba i drugih manjina vidljivo su doprinijeli smanjenju intenziteta tih vrsta govora i stvaranju zakonskih osnova za neku vrstu sankcioniranja. Međutim, sasvim je sigurno da obrazovne i medijske politike Hrvatske do sad nisu dale dovoljan doprinos da se to promijeni, pa bi zbog toga u svojem djelovanju trebale biti podešene tako da to mijenjaju.
Životne sredine u kojima su Srbi historijski nastanjeni najnerazvijenije su u Hrvatskoj, do jučer bez struje, a danas značajan dio bez vodovoda i bez održavanih i obnavljanih puteva i cesta. Prvih 10 najnerazvijenijih općina u Hrvatskoj i dalje su općine u kojima su Srbi većina. Dosadašnji napori i nas i Vlade da se tim sredinama osiguravaju veća sredstva za obnovu komunalne i socijalne infrastrukture, kao i za razvoj OPG-ova i obrta donijeli su određena poboljšanja. No potrebno ih je povećati i ubrzati. Potrebna su višestruka povećanja ulaganja i obogaćenja programa, na primjer u izgradnji turističkih kapaciteta i uslužnih djelatnosti, poput domova za starije i nemoćne.
Obrazovni sadržaji o Srbima i njihovom historijskom doprinosu Hrvatskoj rijetko su prisutni u nastavnim programima i nastavnim sredstvima. Nažalost, mnogo su prisutniji prešućivanje ili negativno i stereotipno prikazivanje njihove uloge u hrvatskoj politici, nauci, umjetnosti i kulturi. Stoga bi trebalo da se u narednom periodu to počne mijenjati jer će bez toga i Hrvatska i Srbi ostati uskraćeni za historijski realnu sliku međusobnih odnosa, koja je ne samo mnogo kompleksnija nego i znatno pozitivnija od slika koje se stvaraju nakon raspada zajedničke države u ratu koji se vodio i u Hrvatskoj. Obrazovna prava Srba u Hrvatskoj, kao novonastale nacionalne manjine, ostvaruju se u minimalnom obimu. Broj učenika koji pohađaju škole s programima na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, umjesto da se povećava, smanjuje se. To se isto odnosi na kvalitetu nastave, naročito nastave po modelu C, koji bi trebao obuhvatiti najveći dio učenika srpske nacionalnosti u Hrvatskoj. Tome što je to tako doprinosi negativna kampanja protiv prava Srba na školovanje na svojem jeziku i ćiriličnom pismu te nedovoljne otvorenost i aktivnost samih prosvjetnih vlasti i školskih uprava. Stoga su SNV, Zajedničko vijeće općina (ZVO), Prosvjeta i druge srpske organizacije u Hrvatskoj odlučile i same početi razvijati neformalne modele obrazovanja koji bi ojačali postojeće formalne modele A, B i C, te djeci i roditeljima učinili tu vrstu obrazovanja atraktivnijom, a samu nastavu, gdje je potrebno, kvalitetnijom. Za tu će svrhu koristiti postojeće kulturno-obrazovne centre, u suradnji s lokalnim školskim ustanovama.
Poput obrazovnih, i kulturni su sadržaji (iz muzičke, dramske, književne, filmske i likovne domene i kulture sjećanja) važni za stvaralaštvo i identitet Srba. Nažalost, ti su sadržaji ili drastično reducirani ili isključeni iz kulturnih programa i kulturne ponude u Hrvatskoj, pa su zbog toga Srbima teško dostupni. Osim toga, mnoge sredine u kojima oni žive nemaju gotovo nikakvih lokalno dostupnih kulturnih sadržaja. To je razlog da se razvijaju vlastiti kulturno-obrazovni centri, da se knjige srpskih autora vrate u javne biblioteke i učine dostupnim, da se u suradnji s nacionalnim kazalištima njihovi programi popune sadržajima od interesa ili važnosti i za srpsku zajednicu, da se nastavi rad na participaciji izdavačkih kuća iz Srbije na sajmovima knjiga u Hrvatskoj i, u sklopu njih, da se predstavljaju djela srpskih pisaca, da se nastavi prezentacija srpske filmske i muzičke produkcije, bilo u sklopu dana srpske kulture bilo u sklopu zasebnih kulturnih programa. Ubuduće bi trebalo postići da svaka sredina u kojoj žive Srbi ima određen broj kulturnih sadržaja tokom godine za odrasle i za djecu, bilo srpske bilo hrvatske produkcije.
Dosadašnji medijski kapaciteti Srba, koliko god bili značajni, daleko su od dovoljnih bilo po dosegu ili po kvaliteti. Jedan nedjeljnik, jedan dvonedjeljnik, nekoliko mjesečnika koji se javno distribuiraju kao podlisci nisu dovoljni. Isto vrijedi i za tri lokalne radio stanice na istoku Hrvatske. Jedna produkcijska televizijska kuća (također na istoku) i jedan internetski portal informativnog karaktera također nisu dovoljni. Zato je potrebna nacionalna produkcijska kuća koja bi mogla, osim kulturnih, obrazovnih i političkih tema, proizvoditi i dnevne vijesti, a koje bi se mogle emitirati na nacionalnim kanalima i vremenom prerasti u manjinsku televiziju. Ista je stvar i sa radijskim sadržajima. U Hrvatskoj bi se svakako trebalo omogućiti emitiranje dnevnih vijesti na radiju i televiziji u određenom vremenskom periodu na način na koji se to radi za dio manjina u pojedinim dijelovima Hrvatske ili za manjine u susjednim zemljama.
Sve navedeno za područje obrazovanja, kulture i medija trebalo bi doprinijeti boljem prihvaćanju i emancipaciji Srba u Hrvatskoj s jedne i njihovoj integraciji u hrvatsko društvo s druge strane. Sve bi to trebalo stvarati pozitivnije i opuštenije odnose između Hrvatske i Srba.
Koordiniranost programskih aktivnosti srpskih organizacija (SNV-a, ZVO-a, Prosvjete, Privrednika, Srpskog demokratskog foruma (SDF-a) i Sportskog rekreativnog društva Srba u Hrvatskoj (SRDS-a)) u narednom razdoblju trebalo bi učiniti mnogo boljom i efikasnijom. Bez toga će ovako zahtjevan program, u ova tri područja, teško biti uspješno realiziran.
Zato je neophodna dugoročna i sistemska suradnja sa institucijama Republike Hrvatske, Republike Srbije i EU-a u cilju stvaranja pretpostavki za institucionalnu i programsku održivost kulturno-obrazovnih centara i njihovih programa. U tom smislu, radit ćemo na tome da se između Hrvatske i Srbije formira fond za prekograničnu suradnju, uz participaciju EU-a, koji bi služio unapređenju njihovih međusobnih odnosa, ali i unapređenju položaja hrvatske zajednice u Srbiji i srpske u Hrvatskoj.
Na kraju, za sve ovo je neophodno stvarati savez za Hrvatsku neopterećenu odnosom prema svojim postojećim ili nadolazećim manjinama, saveza za njezinu institucionalnu funkcionalnost, društvenu pravednost, ekonomsku prosperitetnost i njezinu ravnopravnost u odnosu prema drugim državama. Taj savez bi se trebao ogledati u svijesti o tome koliko je to dobro za Hrvatsku, neovisno o tome tko je na vlasti, a tko je u opoziciji. Srbi, zajedno s drugim manjinama, trebali bi i sami nalaziti najbolje načine da tome doprinose, kako za svoje dobro tako i za dobro Hrvatske, kao i u proteklih 25 godina dugom savezu za Evropu.
Toliko u glavnim tačkama i grubim crtama o naših narednih barem 5 godina.
Deklaracija (PDF) – latinica >
Deklaracija (PDF) – ćirilica >
Zagreb, 30. aprila 2023.