Prema službenim podacima, u Hrvatsku se ukupno vratilo oko 133.000 Srba, od čega najveći broj starije životne dobi (čak 30 posto je starije od 65 godina). Značajniji broj povratnika zabilježen je krajem devedesetih, a najviše ih se vratilo 2001. (ukupno 15.000). Nakon tog perioda, broj povratnika je počeo opadati, da bi se danas vraćalo tek stotinjak osoba godišnje.

Osim što su tokom i nakon rata, posebice nakon operacije Oluja, sistematski uništavani stambeni objekti i razarana privreda područja na kojima danas žive povratnici, proces povratka je u početnom periodu bio otežan zbog nedostatka sigurnosti (ubojstva, premlaćivanja, prijetnje i uništavanje imovine).

Povratak je usporen i zbog donošenja niza diskriminatornih propisa. Uz Uredbu o privremenom oduzimanju određene imovine, kojom je imovina izbjeglih Srba dodijeljena novonaseljenim građanima hrvatske nacionalnosti, devedesetih su na snagu stupili i propisi kojima je Srbima oduzeto stanarsko pravo. Isključujuće kriterije po srpsku populaciju sadržavao je i Zakon o obnovi koji je donesen nakon rata. Osim što se ovakvim propisima stimuliralo doseljavanje Hrvata iz BiH i Srbije, njihovom provedbom u praksi se nastojalo onemogućiti bilo kakav sustavni povratak.

Povoljnije ozračje nastupilo je usvajanjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2002. godine te postepenom izmjenom navedenih zakona. No, budući da su povratničke sredine i dalje nerazvijene te da su Srbi u Hrvatskoj još uvijek diskriminirani u gotovo svim segmentima života, proces povratka je ostao neodrživ do današnjih dana. Tome u prilog ide podatak iz UNHCR-ove studije da se tek manji broj povratnika odlučio za ostanak u Hrvatskoj (48 posto). Zbog nemogućnosti ostvarivanja osnovnih životnih uvjeta, dio povratnika se ponovno vratio u republike u koje su izbjegli (najčešće u Srbiju i BiH). Dio njih, pretežno mladi, u potrazi za poslom odselio se u zapadne zemlje.

Snažniji povratak Srba, njihovu bržu i lakšu reintegraciju još uvijek otežavaju neki postupci hrvatskih vlasti. Penzionerima, koji su se početkom rata zatekli u 'SAO Krajini', nisu za vrijeme rata (nekima čak do 1998.) isplaćivane penzije. Unatoč Sporazumu o socijalnom osiguranju, koji su Hrvatska i SR Jugoslavija sklopile 1997., te penzije nisu isplaćene do današnjeg dana.

Diskriminacija je prisutna i u procesu konvalidacije radnog staža. Još uvijek se dešava da područni uredi donose negativna rješenja kada su u pitanju Srbi, dok se ista prava priznaju Hrvatima. Unatoč olakšanom postupku stjecanja rješenja o povratničkom statusu, mnogi Srbi povratnici zbog tromosti administracije nailaze na probleme prilikom ostvarivanja prava na zdravstveno osiguranje i novčane potpore.

Brojna izbjeglička udruženja naročito ističu i nužnost primjene Aneksa G Sporazuma o sukcesiji SFRJ o priznavanju, zaštiti i vraćanju imovine Srbima. Naime, budući da Republika Hrvatska još nije potpisala bilateralne sporazume s državama u kojima živi najveći broj izbjeglih (Srbija i BiH), oni ne mogu ostvariti pravo na povrat privatne imovine ili ušteđenog novca.

Kao samouprava Srba u Hrvatskoj, SNV aktivno sudjeluje u procesu ubrzanja i olakšanja povratka, te integracije Srba u hrvatsko društvo. Budući da je rješavanje pravne problematike jedan od osnovnih preduvjeta za završetak tih procesa, SNV se od svog osnutka bavi tom aktivnošću. U evidencijama našeg Pravnog odjela trenutno je zabilježeno više od 3500 obitelji kojima smo pružili različite vrste pomoći – od pitanja stambenog zbrinjavanja i obnove imovine do pomoći pri rješavanju statusnih pitanja, ishodovanja dokumenata i ostvarivanja prava na mirovine, zdravstveno osiguranje i socijalnu skrb.

Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba (NN, 92/98)

Odluka o vrsti i visini financijske potpore prognanicima i povratnicima (NN, 133/13)

Uredba o uvjetima za utvrđivanje i gubitak statusa izbjeglice, prognanika odnosno povratnika (NN, 133/1)