Srbi, nekad konstitutivni narod Socijalističke Republike Hrvatske, nakon osamostaljenja te države postali su manjina s bitno reduciranim pravima. Njihov položaj dodatno je pogoršan ratom budući da su u najvećem broju živjeli na područjima direktno pogođenima razaranjima. Zatečeni takvim stanjem, mnogi od njih izbjegli su iz Hrvatske već u prvim godinama rata (njih oko 200.000), a taj proces dodatno je pospješila činjenica da su mnogi Srbi koji su živjeli u većim gradovima okarakterizirani kao ultimativni krivci za rat i kao takvi izloženi šikaniranjima i fizičkim napadima. Najveći egzodus Srba zabilježen je u augustu 1995., za vrijeme Oluje, kada je s tadašnjeg područja 'SAO Krajine' izbjeglo također oko 200.000 ljudi.

Oni koji su se odlučili na ostanak u svojim domovima, posebice na područjima koja su bila direktno pogođena ratom, bili su fizički ugroženi. Osim devastacije i krađe srpske imovine, hrvatske vojne snage su, uz prešutan blagoslov tadašnjih vlasti, ubijale civilno stanovništvo ratom zahvaćenog kraja. Zbog nevoljkosti hrvatskog pravosuđa, za većinu počinjenih ratnih zločina odgovorni se nikada nisu našli pred sudom, a do sada je zabilježena tek jedna pravomoćna osuđujuća presuda za zločine počinjene tokom i nakon akcija Oluja i Bljesak.

Zbog navedenih događaja, etnička slika Hrvatske znatno se izmijenila. Tako je udio Srba u ukupnom broju stanovnika s 12,16 posto, koliko je iznosio prema popisu iz 1991., do 2001. godine smanjen na 4,54 posto. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011., broj Srba u Hrvatskoj smanjen je za još gotovo 15.000 ljudi (Srbi danas ukupno čine 4,36 posto stanovništva).

Osim činjenice da se mladi zbog nerazvijenosti krajeva u kojima su nekad većinom živjeli Srbi gotovo i ne vraćaju u Hrvatsku (prosječna starost Srba u Hrvatskoj je 53 godine, dok je kod ostalog stanovništva 42 godine), negativnom trendu u demografskim kretnjama doprinijele su i brojne administrativne prepreke. Mnogi izbjegli još uvijek nailaze na probleme prilikom pokušaja ishodovanja dokumenata, ostvarenja prava na obnovu ili povratak stanarskog prava, zbog čega je posljednjih nekoliko godina proces povratka gotovo zamro.

Nakon stagnacije u poboljšanju našeg položaja krajem prošlog i početkom ovog desetljeća, proteklih godina jasno su vidljivi negativni trendovi, pogoršanje položaja i redukcija naših prava. Očit je gubitak interesa međunarodne zajednice za položaj Srba, a evidentno je i da, usprkos nesumnjivim razlikama u namjerama, ni jedna od vodećih političkih opcija u Hrvatskoj ne pokazuje dobro osmišljen i zadovoljavajući odnos prema našoj ulozi u društvu.

Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina zajamčena su posebna prava te posebne 'pozitivne' mjere radi aktivnog i učinkovitog sudjelovanja manjina u javnim poslovima i životu na svim razinama. Zakonom se jamče dodatne garancije ravnopravnosti – propisuje da se pripadnicima nacionalnih manjina osigurava razmjerna zastupljenost u tijelima državne uprave, pravosuđu i policiji. Također, propisuje se da pripadnici manjina imaju prednost pod istim uvjetima u popunjavanju radnih mjesta u navedenim tijelima. No, ostvarivanje tih prava pokazalo se iznimno problematičnim.

Kako pokazuju podaci, broj Srba zaposlenih u javnoj upravi pao je s 2,4 posto u 2009. na 2,35 posto u 2013. godini. U prosjeku po hrvatskim ministarstvima Srbi čine svega 2 posto zaposlenih. Isto je i s državnim upravnim organizacijama, dok ih prema posljednjim dostupnim podacima u državnim uredima uopće nema. Naročito zabrinjava izrazita podzastupljenost u uredima državne uprave u povratničkim područjima gdje Srba ima više od 10 posto. Tako primjerice u Ličko-senjskoj županiji Srbi ukupno čine 13,65 posto stanovništva, a samo ih 3,35 posto radi u državnoj upravi. Sasvim je isti, negativan trend zapošljavanja Srba zabilježen i u policiji. Posljednjih je šest godina broj policajaca Srba s 3,13 pao na 2,86 posto.

U Hrvatskoj je posljednjih godina u porastu i govor mržnje. Iako se u javnosti, odnosno u medijima, na koncertima, stadionima i prosvjedima redovno iznose šovinistički stavovi, do danas nisu pokrenute strateške, javne ili obrazovne kampanje kojima bi se radilo na njegovoj prevenciji. Hrvatsko se zakonodavstvo opredijelilo za sankcioniranje govora mržnje, država potpisala međunarodne konvencije protiv njega, no on je dosad prolazio nekažnjeno i bez snažnijih društvenih osuda. Također, iz podataka Ministarstva unutarnjih poslova vidljivo je da su žrtve kaznenih djela motiviranih etničkom mržnjom u posljednjih nekoliko godina u porastu te da se u najvećem broju odnose na Srbe.

Posljednjih godina primjetan je porast zabilježenih napada na vjerske i kulturne ustanove te skrnjavanje pravoslavnih groblja i spomenika vezanih uz povijest Srba u Hrvatskoj i/ili onih koji imaju antifašistički karakter. Kao poseban vid nasilja nad uspomenama i historijskom pamćenju srpske manjine, doživljena je odluka lokalnih vlasti o zabrani održavanja komemoracije žrtvama ustaškog terora na mjestu stradanja u Glini. Ta odluka, izglasana na sjednici Gradskog vijeća 21. oktobra 2014., samo je jedan u nizu revizionističkih poteza glinskih lokalnih vlasti. Naime, na mjestu pravoslavne crkve, u kojoj su od juna do augusta 1941. ustaše ubile gotovo 1000 muškaraca toga kraja, 1969. je izgrađen Spomen dom. Ovu ustanovu, u kojoj je bila izložena arhivska građa o počinjenim zločinima, vlasti su 1995., neposredno nakon akcije Oluja, preimenovale u Hrvatski dom, a to ime i danas nosi. Iste godine uništeno je i spomen-obilježje na kojem su se nalazila imena 1564 žrtava iz Gline i okolice koje, unatoč zalaganju aktivista, još uvijek nije obnovljeno.

Zbog takvih poteza Antifašistička liga Republike Hrvatske, u čijem radu aktivno sudjeluje i SNV, 2014. je Međunarodni dan ljudskih prava (koji se obilježava 10. decembra), odlučila obilježiti ispred Spomen doma u Glini. Paralelno s našim skupom, kojim smo nadležne još jednom apelira da Spomen domu vrate njegovo izvorno ime, odvijao se i kontra skup, što je na žalost gotovo predvidiva reakcija u mnogim sredinama diljem Hrvatske poput Srba, u kojem obilježavamo Dan ustanka ili poput komemoracije na Jadovnu u znak sjećanja na žrtve kompleksa logora Gospić-Jadovno-Pag 1941.

Problemi su dalje vidljivi i u provedi Zakon o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina, kojim se propisuje ravnopravna upotreba manjinskog jezika u onim sredinama gdje one čine više od 33 posto stanovništva. Iako je donesen još 2000., on se donedavno primjenjivao tek u manjem opsegu.

Namjera temeljitijeg provođenja zakona (postavljanje dvojezičnih ploča na državne institucije u Vukovaru) početkom 2013. izazvala je snažan otpor (nasilno skidanje ploča) vukovarskog udruženja veterana (Stožer za obranu hrvatskog Vukovara). Njihov protest vrlo brzo prerastao je u pokret i proširio se zemljom. Tako su dvojezične latinično-ćirilične ploče nasilno uklonjene ili uništene i na onim područjima i s onih institucija na kojima su stajale dugi niz godina (Vojnić, Udbina, Krnjak). Također, Stožer je krajem 2013. pokrenuo inicijativu za raspisivanje referenduma kojim bi se Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina propisalo da pravo na ravnopravnu službenu uporabu svog jezika i pisma manjine ostvaruju u sredinama u kojima čine više od polovice, umjesto sadašnje trećine ukupnog stanovništva. Iako je sakupljeno dovoljno potpisa, referendum nikad nije održan budući da ga je Ustavni sud proglasio protuustavnim. Protest veterana na kraju je de facto prerastao u protest protiv prava Srba, što dokazuje povećana razina govora mržnje (primjerice, u Dubrovniku, Zadru, Zagrebu osvanuli su šovinistički grafiti).

Antićirilična kampanja naposljetku je ozakonjena izmjenom Statuta Grada Vukovara (17. augusta 2015.) kojom se onemogućuje postavljanje dvojezičnih i dvopismenih ploča na vukovarskim institucijama. Njome se pored Ustava RH Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o jeziku i pismu nacionalnih manjina krši čitav niz međunarodnih konvencija (Opća deklaracija o ljudskim pravima, Okvirna konvencija o pravima nacionalnih manjina, Povelja o regionalnim i manjinskim jezicima…).

Zbog sustavne diskriminacije s kojom se Srbi gotovo svakodnevno susreću, Srpsko narodno vijeće od svog osnutka radi na zaštiti ljudskih i nacionalna prava srpske zajednice u Hrvatskoj. Naš Pravni odjel građanima iz svih dijelova Hrvatske pomaže u borbi za ostvarivanje zajamčenih prava. Aktivnosti naših pravnika usmjerene su i na pružanje pomoći Srbima koji se zbog različitih prepreka još uvijek nisu vratili u Hrvatsku. U suradnji s drugim organizacijama i institucijama borimo se i za poboljšanje položaja civilnih žrtava rata te radimo na suzbijanju diskriminacije po nacionalnoj osnovi. Sudjelujemo i u procesu zagovaranja izmjene pojedinih zakona i praksi koje se provode na štetu pripadnika naše zajednice.

Manjinski povratak u Hrvatsku – studija otvorenog procesa

Amnesty Internationala – Izvještaj o stanju ljudskih prava 2014/2015

Izvještaj Odbora Ujedinjenih naroda za ljudska prava 2014.