Budući da su nacionalna manjina, Srbi u Hrvatskoj u pitanju obrazovanja imaju posebna prava. No primjena pozitivnog zakonodavstva u velikoj je mjeri uvjetovana političkim i društvenim kontekstom, zbog čega se srpska zajednica u obrazovnom sustavu suočava s brojnim problemima. Stoga Srpsko narodno vijeće svoje napore usmjerava i na praćenje procesa provedbe zakona, ali i na zagovaranje rješenja pojedinih problema.

Osnovni problem s kojim se susreću škole u kojima se nastava izvodi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu (model A) je činjenica da one još uvijek nisu registrirane kao škole srpske nacionalne manjine. Pri tome se misli isključivo na one koje funkcioniraju na teritoriju s većinskim srpskim stanovništvom, poput osnovnih škola Bobota, Bršadin, Borovo, Markušica, Negoslavci, Trpinja, Bijelo Brdo i Jagodnjak. Od potpisivanja Erdutskog sporazuma ni jedna vlada nije pokazala političku volju da se usklade zakonski akti, odnosno da se osnivačka prava u preregistraciji tih škola prenesu sa županija na resorno ministarstvo. Posljedice formalnopravne nedefiniranosti tih škola osjećaju se u njihovom svakodnevnom djelovanju te im se onemogućuje razvoj ikakve strategije.

U nastavi po modelu A koriste se udžbenici objavljeni 2009. godine za nastavu na hrvatskom jeziku, prevedeni na srpski jezik i ćirilično pismo. Za nacionalnu grupu predmeta, izuzev srpskog jezika i književnosti, izrađeni su dodaci, međutim oni do danas nisu usvojeni i odobreni od strane Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta.

Više od desetljeća nije potvrđen ni plan i program za model C manjinskog obrazovanja te se u njegovoj primjeni koriste zastarjeli udžbenici. Dodatan problem u izvedbi ovog modela jest nužnost njegova usklađivanja s rasporedom nastavnih sati i drugim đačkim obavezama te činjenica da u državnoj Agenciji za odgoj i obrazovanje ne postoji savjetnik za ovaj model. Situacija je dodatno otežana od 2012., kada je pri resornom ministarstvu ukinuta Uprava za nacionalne manjine koja je bila zadužena za unapređivanja obrazovanja za manjine, rješavanja problema na terenu te posredovanje na višim političkim razinama.

Jedna od osnovnih pretpostavki obrazovanja na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu jest i postojanje katedre na kojoj bi se studirao srpski jezik i kultura. Prijašnjih godina na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu postojao je program obrazovanja za učitelje razredne nastave srpskog jezika i kulture, no on je ukinut nakon tri generacije.

Provedbu obrazovanja za manjine otežava i činjenica da se svi modeli temelje na važećem Nastavnom planu i programu kojim nacionalne manjine nisu adekvatno zastupljene u predstavljanju hrvatske povijesti, književnosti, jezika, znanosti i kulture. Propušta se jedinstvena prilika da se mladim naraštajima govori o kulturi kao konceptu prožimanja, dijeljenja kulturnih iskustava i praksi. U nastavnom programu stoga se Srbe stigmatizira u kontekstu posljednjeg rata, dok ih se istovremeno prešućuje kada su u pitanju važni pokreti i procesi ili pripadnici srpskog naroda koji su determinirali hrvatsku povijest. Poseban je problem nedovoljna posvećenost temama Holokausta i genocida u Drugom svjetskom ratu počinjenog na prostorima nekadašnje NDH, kao i činjenica da se iz Narodnooslobodilačke borbe ne crpe primjeri o otporu i hrabrosti te oružanom bratstvu hrvatsko-srpskog stanovništva.

Navedeni nedostaci generiraju čitav spektar novih problema koji se odražavaju na najranjivije skupine unutar srpske zajednice – djecu i mlade. Upravo je zato naše dugoročno djelovanje usmjereno na odgovorne predstavnike vlasti, civilni sektor i roditelje te djecu koji se u obrazovanju suočavaju s problemima.