Počeci obrazovanja Srba u Hrvatskoj datiraju s kraja 16. stoljeća i svoje korijene imaju u manastirima Marča (Čazma) i Gomirje (Karlovac). Veći broj srpskih škola osniva se tokom 18. stoljeća, no one nisu ni izbliza zadovoljavale tadašnje potrebe srpske zajednice. U tom pogledu iskorak je predstavljala školska reforma koja je započela 1774., odnosno, prvi pisani zakon za srpske narodne škole pod nazivom Ustav iliričeske deputacije od 2. novembra 1776. za iliričeske male škole. Zakon je propisivao da se uz svaku pravoslavnu parohiju, gdje god je to bilo moguće, ima osnovati i tzv. trivijalna srpska škola. Ovaj pokušaj institucionaliziranja škola kao javnih ustanova nije imao željenog uspjeha. Proces normiranja javnog školstva nastavljen je 1872. godine, kada je zakonski uspostavljen sustav obaveznog osnovnog obrazovanja za svu srpsku djecu od 6 do 12 godina. Godine 1888. formaliziran je i status ćirilice kao javnog pisma u pučkim školama u Hrvatskoj.

Proces autonomije i razvoja srpskih škola je sve do Prvog svjetskog rata varirao između očuvanja vjerskog i nacionalnog identiteta i pritisaka nametanih iznutra od socijalno raslojenog, uglavnom trgovačkog dijela srpske zajednice, i od strane vojnih krajiških vlasti izvana.

Pitanja prosvjetne autonomije nakon Prvog svjetskog rata polako gube na značaju, posebice s aspekta konfesionalno-nacionalnog elementa Srba u Hrvatskoj. Srpska zajednica se na taj način počela uklapati u obrazovni sustav južnoslavenske zajednice. Obrazovanje Srba, kao i sve druge tekovine njihova višestoljetnog postojanja u Hrvatskoj, sasvim je ukinuto po uspostavljanju Nezavisne Države Hrvatske. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do reorganizacije i odcjepljenja školstva od vjerskih institucija s naglaskom na afirmiranju novog i drugačijeg društva.

Današnje pitanje obrazovanja Srba u Hrvatskoj i stupnja prosvjetne autonomije prije svega je određeno temeljnim zaključcima Erdutskog sporazuma, a potom i temeljnim dokumentima pozitivnog zakonodavstva kojim se uređuje pravo manjina na školovanju na materinjem jeziku i pismu: Ustavom Republike Hrvatske, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina te Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina.

Pripadnici nacionalnih manjina imaju se mogućnost obrazovati na materinjem jeziku od predškolskog do visokoškolskog obrazovanja. Prema Evropskoj povelji o regionalnim ili manjinskim jezicima koju je ratificirala i Hrvatska, jezici na kojima se izvodi nastava mogu se svrstati u dvije grupe - na tzv. teritorijalne ili manjinske i neteritorijalne jezike. Pripadnici nacionalnih manjina svoje ustavno pravo na odgoj i obrazovanje ostvaruju na osnovu tri modela i posebnim oblicima školovanja:

  • Model A - Cjelokupna nastava se izvodi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu uz obavezno učenje hrvatskog jezika i latiničnog pisma, u jednakom broju školskih časova. Ovaj model nastave se u pravilu izvodi u posebnim ustanovama ili u ustanovama s nastavom na hrvatskom jeziku u posebnim odjeljenjima s nastavom na srpskom jeziku i pismu
  • Model B - na hrvatskom jeziku se izvodi nastava za prirodnu grupu predmeta, a na srpskom jeziku i pismu izvodi se društvena, odnosno nacionalna grupa predmeta. Ovaj model nastave u pravilu se izvodi u ustanovi s nastavom na hrvatskom jeziku, ali u posebnim odjeljenjima
  • Model C - dodatna nastava – obuhvaća njegovanje srpskog jezika i kulture, kroz program nastave od pet školskih časova nedjeljno uz cjelokupni program nastave na hrvatskom
  • Oblik nastave u kojem se jezik nacionalne manjine uči kao jezik sredine
  • Posebni oblici nastave: ljetna škola, zimska škola, dopisno-konzultativna nastava
  • Posebni programi za uključivanje učenika romske populacije u odgojno-obrazovni sustav