Kulturno pamćenje Srba u Hrvatskoj obilježeno je prožimanjem pravoslavnog naslijeđa i sjećanja na bogatstvo srednjovjekovne srpske države s etnološkim i političkim specifičnostima života ljudi koji su pred turskim osvajačem napustili svoje domove i naselili teritorij današnje Republike Hrvatske. Sjećanje na maticu, egzil i početak novog života sadržano je u ključnim elementima svake kulturne pripadnosti – jeziku i pismu, vjeri i tradiciji. Za razliku od vjere, jezika i pisma koje gotovo u cijelosti dijele s maticom, tradicija Srba u Hrvatskoj sadrži brojne specifičnosti. Ona se temelji na ulozi srpskog naroda u ključnim događajima i procesima koji su drastično mijenjali, odnosno najčešće unaprjeđivali živote svih ljudi na teritoriju današnje Republike Hrvatske. Stoga je opravdano reći da je srpski kulturni identitet nastajao u dugotrajnim procesima koji datiraju još iz vremena podizanja manastirskih zidina, poput manastira Krupe iz 1317. godine, preko upravljanja Kantakuzine Katarine Branković teritorijima Ulriha Celjskog, do uvođenja ćiriličnog pisma u sustav javnog obrazovanja u Hrvatskoj 1888. i razvoja srpskih škola do Prvog svjetskog rata.

Zbivanja u Drugom svjetskom ratu, s naglaskom na genocidu i pokušaju konačnog rješenja srpskog pitanja u Hrvatskoj, drastično su poremetila dotadašnja postignuća srpske zajednice i njezinih vodećih ličnosti na području znanosti, umjetnosti, gospodarstva i politike. Jedan od prvih zakonskih akata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj odnosio se na zabranu upotrebe ćiriličnog pisma. Uz genocid koji je proveden nad srpskim narodom, uništavane su i pravoslavne crkve, a pokretno kulturno blago je sustavno pljačkano. U vremenima koja su uslijedila, srpsko-hrvatska oružana koalicija donijela je posve nove obrasce kulturnog identiteta i života u Saveznoj Republici Hrvatskoj. Antifašistički pokret je na temeljima ZAVNOH-a njegovao kulturu pobjede, koja je, usprkos državotvornom elementu, sazdana na civilizacijskim principima humanizma i prosvjetiteljstva. U tom periodu bio je zamjetan proces gubitka nacionalnih predznaka kultura, iako su folklorne i etnološke različitosti brižno njegovane i isticane kao bogatstvo zajedničke države.

Posljednje desetljeće 20. stoljeća drastično je utjecalo na kulturni element Srba u Hrvatskoj. Naime, on je s nacionalnog i konstitutivnog nivoa prognan u folklorno naslijeđe te je kao takav ostao obilježen do današnjih dana. Položaj srpske kulture u hrvatskom društvu dodatno pogoršava drastična depopulacija i kontinuirana migracija mlađih generacija, nerazvijenost područja etnički naseljenih Srbima i teško naslijeđe ratnih sukoba. Kulturni identitet Srba danas je prije svega određen negativnim socijalnim kapitalom koji unutar službenog hrvatskog kulturnog pamćenja uzrokuje osjećaj srama i preventivno asimiliranje. U takvim uvjetima kulturni status srpske zajednice, koja je u pozitivnom zakonodavstvu definirana kao nacionalna manjina, pokazatelj je prije svega njezinog političkog statusa i teškog položaja u kojem se nalazi najveći broj Srba u Hrvatskoj.

Stoga, kako bi kultura srpske zajednice postala njena razvojna snaga, potrebno je djelovanje koje podrazumijeva sjećanje, učenje i aktivizam. Takvo djelovanje se u Srpskom narodnom vijeću od 2008. godine, odnosno, osnutka Odjela za kulturu, odvija unutar nekoliko cjelina aktivnosti.