Samo stvaranje entiteta-identiteta Srba u Hrvatskoj rezultat je i agens etno i nacionalnih integracijskih procesa Hrvata i Srba i njihove teritorijalizacije. Iako se etničko ime Srba pojavljuje vrlo rano na prostorima koje obuhvaća današnja Hrvatska, neosporna je činjenica da su temelji značajne srpske zajednice po ovim stranama postavljeni u brojnim seobama između 15. i 18. vijeka. Iako su sve vrijeme trajala osporavanja njihova identiteta i interesa, srpski je etnos, tada bez državne organizacije, čuvalo moćno jezično jedinstvo, vjerska pripadnost i stalna jačajuća crkvena organizacija te socijalna uloga u ruralnom i vojničkom društvu Turske i Austro-Ugarske.

Ključna sociopolitička činjenica tih seoba bilo je njihovo uklapanje u obrambene protuturske planove i ciljeve kršćanskih evropskih vladara. Prva jasno prepoznatljiva i do danas očuvana takva seobena skupina bila je ona žumberačka. Njima je Ferdinand I. Habsburški već 1538. udijelio privilegije ograničenog dosega i vezane uz njihovu vojničku ulogu. Znatno su razvedenije i ozbiljnije one koje je Srbima 'između rijeka Save i Drave' udijelio 1630. Ferdinand II. i koje su poznate kao Statuta Valachorum. U njima se Srbima križevačke, koprivničke i ivanićke kapetanije daje pravo da svako selo uoči Đurđevdana bira svoga kneza, a na nivou kapetanije imali su pravo na izbor vrhovnog sudije i osam članova suda koji su presuđivali sporove na svom području.

Ipak, 17. vijek je za novodoseljeno stanovništvo protekao u znaku teške borbe za vjersku slobodu i samostalnu crkvenu organizaciju. Ova je borba, naročito protiv crkvene Unije, ostavila trajan trag u svijesti i mentalitetu krajiških Srba. To je izraz činjenice da je vjerski identitet u tim ranim stoljećima srpske prisutnosti temeljni kohezivni i dinamički faktor narodne opstojnosti. Srbi su tada bili duboko u vremenu bez državne organizacije, a daleko od oslonca na moderni nacionalizam i većina današnjih interpreta smatra koliko neizbježnim toliko i legitimnim snalaženje prvih vladika, Simeona Vretanijskog i njegovih nasljednika, koji su pored pećkog patrijarha priznavali i starješinstvo zagrebačkog biskupa. Ta je ogorčena, gotovo stoljetna borba za duše pravoslavnih krajišnika, oličena u sudbini manastira Marča, konačno prelomljena dolaskom Arsenija Čarnojevića nakon 'Velike seobe' i radom prvog episkopa gornjokarlovačkog Atanasija Ljubojevića. Narodno sveštenstvo, monaštvo i narodni prvaci obranili su od direktnog unijaćenja većinu svojih sunarodnjaka. Taj je teški period završio značajnim privilegijama Leopolda I, kojima se Srbima daje 'potpuna sloboda duhovne uprave, štaviše i u svjetovnim stvarima oslobođenje od sviju tereta i dažbina, naime, pak od desetka...' I dalmatinski Srbi, izborom Nikodima Busovića za episkopa stratoničkog izlaze iz sastava Dabro-bosanske mitropolije.

Izuzev same crkvene organizacije, najznačajnije institucionalno postignuće srpskog naroda u 18. i 19. vijeku bili su autonomni narodno-crkveni sabori. Jedan od historijski najznačajnijih bio je onaj prvi, održan u Krušedolu 1707., kad je Isaija Đaković izabran za mitropolita, a Gornjokarlovačko vladičanstvo konačno prisajedinjeno Mitropoliji. U historiografiji se naročito spominju Osamnaesti sabor ili Majska skupština 1848. održan u Karlovcima, kad je mitropolit Rajačić izvikan za patrijarha, a obrstar Ogulinske regimente Stefan Šupljikac, za Srpskog vojvodu; i devetnaesti ili Blagoveštenski iz 1861, koji je raspravljao o teritoriju i ingerencijama netom dokinute Srpske Vojvodine. Značajnu promjenu u životu ove institucije unio je zakonski članak IX Ugarskog sabora iz 1868., koji je odredio da Srpski narodno-crkveni sabor ima, osim vladika, 25 svešteničkih i 50 svjetovnih poslanika, demokratski biranih, od čega 25 iz Vojne krajine.

Karlovačka mitropolija u cjelini, u svoja tri vijeka postojanja, i njeni narodno-crkveni sabori, predstavljaju u duhovnom, kulturnom i političkom smislu vrhovni izraz autonomnog života i rada prečanskih Srba. U zadnjem periodu Mitropolija je imala i duhovno starješinstvo nad vjernicima Bukovinsko-dalmatinske eparhije, okupljajući tako u duhovnom smislu, i dalmatinske Srbe pod svoj krov.

Uz Srpsku pravoslavnu crkvu vezana su i prva nastojanja u prosvjeti u kulturi. Počeci krčke bogoslovije sežu u 1614., karlovačka bogoslovija otvorena je 1794., 'kliričeska škola' u Pakracu se spominje 1783. To je i vrijeme prvog boravka Dositeja Obradovića u Dalmaciji i njegovih prosvjetnih nastojanja. Kad je školstvo Srba u Hrvatskoj u pitanju, sve vrijeme traje teško suočavanje potreba i mogućnosti. Pokušaji autonomnih vjeroispovjednih škola niču na svim stranama i u pravilu brzo nestaju. Na vrhuncu Karlovačke mitropolije i školski su napori okrunjeni stvaranjem dviju učiteljskih škola; ženske u Karlovcu 1865. i muške u Pakracu 1894.

Ako je 18. vijek u historiji Srba u Austro-Ugarskoj bio vijek ocrtavanja nikad dovršene rusko-njemačke raskrsnice utjecaja oličene u dilemi: seoba u Rusiju/marijaterezijanske reforme, 19. je bio u znaku prvih rezultata tegobnih modernizacijskih procesa unutar jednog ruralnog društva. Tome je značajno doprinijelo intenziviranje političkog života nakon 1848. i stvaranje srpskog dijela političke elite u Trojednici, zatim razvojačenje Krajine 1871. i potom njezino prisajedinjenje Hrvatskoj i Slavoniji. Razvojem cjeline Monarhije i njenog hrvatskog dijela do izražaja dolaze stavovi i interesi i srpskog dijela građanstva. Zadnja četvrtina 19. vijeka vrijeme je konačnog formiranja srpske građanske scene u Hrvatskoj. Glavni dio političkih snaga podržavao je bana Kuena Hedervarija, tom podrškom osigurao važna nacionalna postignuća i istovremeno produbio antagonizam s hrvatskom nacionalnom politikom. U tom su vremenu formirane i opozicione stranke; Srpska narodna samostalna stranka i Srpska narodna radikalna, a u Dalmaciji Srpska stranka. Pokrenuti su utjecajni listovi; Srpski list, Srbobran te Dubrovnik. Formirana je Srpska banka, izrazito nacionalna i snažna novčana institucija; Privrednik, društvo za školovanje i namještanje srpske zanatske omladine; Savez srpskih zemljoradničkih zadruga, brojne dobrotvorne zadruge Srpkinja. Politički sukob između '‘mađarona' i samostalaca bio je buran i od krupnih posljedica po budućnost, ali sa značajno precijenjenim razlikama i podcijenjenim elementima kontinuiteta među njima.

Najznačajniji rezultat, koji se protegao na čitav 20. vijek, a kojeg je ostvarila politička generacija predvođena braćom Pribićević, bilo je stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije i njena pobjeda na izborima 1906. Ta je koalicija bila građanska kolijevka svih zajedničkih hrvatsko-srpskih politika u prošlom stoljeću.

Glavnina političkih snaga Srba iz Hrvatske nakon ujedinjenja 1918. učestvuje u stvaranju nove Demokratske stranke s integralno jugoslavenskim programom, koja okuplja različite političke grupe iz cijele nove države. Prečanski dio se 1924. odvaja i formira Samostalnu demokratsku stranku pod vodstvom Svetozara Pribićevića. On će se nakon silaska s vlasti 1925. jedno vrijeme pokušati sam nametnuti, da bi 1927. ušao u koaliciju s Radićevim HSS-om.

Tridesetih godina prošlog stoljeća uočava se jačanje komunističkih ideja i pokreta, naročito među mlađim i obrazovanim krajiškim Srbima. Prosvjetiteljska, izrazito socijalna, hrvatsko-srpska politika samostalaca im je pripremala teren i olakšavala pristup srpskom selu. Kada su ustaše započele svoj zločinački naum, postojala je i pretpostavka za uspješnost ustanka i razvoj partizanskog pokreta.

Velik broj srpskih žrtava u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu bio je prelomni gubitak na već silaznoj putanji. Tome treba pridodati i političke procese započete u ratu i poraću, odnosno likvidaciju svih nezavisnih nacionalnih glasova. Od svih njih preživjelo je jedino Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, koje je u politički teškim prilikama čuvalo iskru identiteta i tanku institucionalnu nit. Društvo je životarilo sve do pojave Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika i otvaranju političkih procesa poznatih pod nazivom Hrvatsko proljeće.

Dvadeseto stoljeće u historiji Srba iz Hrvatske vrijeme je pobjeda i teških poraza. I nakon augusta 1995. oni nemaju razloga odreći se postulata svoje politike formirane u posljednjih vijek i po; zaštita vlastitog nacionalnog identiteta, visok nivo socijalne osjetljivost u jednom izvorno ruralnom društvu, obrana nekog od oblika hrvatsko-srpskog političkog zajedništva, zastupanje južnoslavenskog zajedništva na regionalnom planu. A jak utjecaj evropskih političkih faktora na ovom prostoru je - konstanta.